O piscu:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)
UVOD U DRUGI ŽIVOT
Autorova bilješka
Pred čitateljem je dopunjeno, uređeno i pročišćeno izdanje knjige prvi put objavljene 1983. godine (Prosveta, Beograd), a potom i 1990., u kompletu od šest svezaka (Svjetlost, Sarajevo). U sadašnjoj verziji potrudio sam se oko kompozicije, skratio nekih stotinjak stranica, dometnuo nekoliko posve novih tekstova koji su u prvotnom izdanju izostali, neki mojom voljom, a neki voljom izdavača i cenzorske politike onog vremena. Te sam tekstove sačuvao i prvi put im se vratio nakon dvanaest godina, u Rovinju, ljeta 1995. godine, uvrstio ih u novu verziju koju sam objavio pod naslovom Rastresen život (Konzor, Zagreb, 1996.). Tada sam ispod naslova stavio žanrovsku natuknicu novi roman - možda je zvučala kao dosjetka, ali je za mene imala značenje, jer je sve počinjalo na nov i drukčiji način, u godinama kad malo novog započinje, a mnogo toga već se svodi i završava. Tu dosjetku trajno zadržavam kao oznaku ove knjige i njezine “rastresene forme”, ali ne kao bilo kakvu estetsku kategoriju, nego samo osobnu, jer se u toj formi oslikala rastresenost vremena, pa i samog pripovjedača.
Bilo je prigovora što prčkam po svojim starim rukopisima i vraćam se knjigama davno završenim, ali ja sam uvijek imao na umu riječi jednog pisca koji se držao načela iz mudrih knjiga tvrdeći “da je čovjekova zadaća danomice ispravljati greške koje je učinio na ovom svijetu.” Otkako sam usvojio tu njegovu izreku, imao sam lak odgovor na pitanje zašto kopkam po vlastitim knjigama. Književnost nije samo pisanje nego i ispravljanje svojih i tuđih pogrešaka.
Sve što postoji želi biti opisano
(prolog)
Kad god nešto bilježim, bilo u kavani, u vlaku, u avionu, na palubi trajekta, navečer u sobi, ili negdje u nekom nepoznatom gradu, to znači da unosim u bilježnicu skice za portrete, zapisujem detalje ili neobične susrete, snove ili vlastite doživljaje i sudbine koje su djelovale na moju psihu. Katkad i sam smišljam i nižem male literarne vragolije i zametke, odbljeske nekog svog nejasnog stanja, posprdne i rugajuće pasuse, erotične zgode, a te papiriće slažem u ladicu i čuvam ih potpuno uvjeren da su to snimke mojih duševnih stanja, neka vrst moje fantastike, nešto što će narasti u ispovijest ili priču, jer književnost katkad nastaje i na papirićima, stoga ih sačuvaj da ne odlete, a ona spretna naknadna ruka osigurat će im formu u kojoj će ustrajati i za koju su se sami izborili. |
|
